Talačka kriza u Arsenalu

Sredinom prošlog tjedna odigrana je zaostala utakmica Premier lige između Arsenala i Manchester Citya, prošla je tek sredina prvog poluvremena kada je Leroy Sane zabio već treći gol za „Građane“ i jednu od posljednjih čivija u lijesu Arsenea Wengera.

Emirates je bio više nego poluprazan te večeri, zaista rijetko viđena scena u engleskom nogometu, koji se ako ništa drugo uvijek mogao pohvaliti punim tribinama, posebno u derbijima. Preko malog ekrana do mene je doprijela hladnoća i snijeg koje su prazne tribine samo upotpunjavale, kao i ekipa koja je igrala bez ikakve želje i emocije u sebi. Arsenalovi igrači ličili su na lutke bez duše koje igraju za čovjeka kojem više ne vjeruju, čovjeka koji je na kraju krajeva počeo da ne vjeruje ni sam sebi.        

Nakon katastrofalnih partija u posljednje vrijeme, baš me je zanimalo gostovanje Arsenala u Brightonu. Brighton And Hove Albion je inače klub koji je ove sezone debitirao u Premier ligi, nakon samo dvadesetak minuta utakmice „Galebovi“ su vodili  2-0 protiv velikog Arsenala. „Topnici“ su do kraja utakmice uspjeli zabiti samo utješni gol, gledajući cijeli meč imao sam dojam da ne bi bilo ni malo nepošteno da su domaćini na svom kontu imali 3 ili 4 gola. Bio je to četvrti poraz za redom Arsenala u svim natjecanjima, osim toga izgubili su na zadnja četiri gostovanja u ligi. Od ta četiri gostovanja jedino je Tottenham bio iz gornjeg doma Premier lige, ostala tri poraza došla su od ekipa kao što su Bournemouth, Swansea i Brighton And Hove Albion.

izvor fotografije: mirror.co.uk

Agonija Arsenalovih navijača nastavlja se i dalje. U posljednje vrijeme oko kluba se stvorila ogromna negativna energija, dovoljno je samo prelistati bilo koju od društvenih mreža i odmah se da primijetiti da je Arsenal trenutno glavna tema u svijetu nogometa, news feed preplavljuju objave koje kritiziraju ili ismijavaju klub. Jednostavno, ljudi su oduvijek voljeli tuđu nesreću.  Ja kao simpatizer Tottenhama (navijači su oni koji idu na utakmice) bih mogao nabrajati ovakve negativne podatke i statistike Arsenala do sutra, ali to nije cilj ovog teksta. Arsenal se sada nalazi u sličnoj situaciji u kojoj su se Spursi nalazili desetak godina unatrag. Moram priznati da sam u godinama u kojima je Arsenal završavao ispred Tottenhama bio čak i ljubomoran na sistem kakav je Arsene Wenger izgradio u Arsenalu. Uvijek je uspijevao završavati iznad Tottenhama, iako je u većini sezona trošio manje novca na pojačanja, uvijek je pronalazio neki svoj način da nadmudri ljute rivale.

„Ludost –  raditi istu stvar iznova x puta i očekivati drukčije rezultate“ – ovo su riječi jednog velikog znanstvenika i filozofa, riječi koje odlično opisuju zadnje sezone Wengera u Arsenalu.

Danas to više nije tako. Pochettino je prije nešto manje od četiri godine započeo svoj proces izgradnje sistema koji se bazira na treningu, radu sa mladim igračima, skautingu i pametnom kupovinom. To je dovelo do toga da trenutno Tottenham puno bolje stoji kao klub od Arsenala iz više uglova. Sličnu revoluciju u Arsenalu napravio je i Wenger davne 1996. kada je sjeo na klupu, no njegov problem je u tome što se od tada nije promijenio. Prošle je više od 20 godina, nogomet je rapidno napredovao kao igra i kao sve ono što ga okružuje, možda malo i previše. Wenger je ostao na istom mjestu, odbijao se adaptirati, prihvatiti novi nogomet koji je već odavno izašao van domene sporta i jednim dijelom prešao u biznis. Arsen(al)e se ponavljao iz sezone u sezonu. Plasman u Ligu Prvaka, pa zatim ispadanje u osmini finala, osvajanje kupa da bi se spasila sezona, nakon toga novi ugovor koji je bio rezultat ničega drugog nego ogromnog Wengerovog autoriteta kojeg je imao kod direktora i vlasnika.

„Ludost –  raditi istu stvar iznova x puta i očekivati drukčije rezultate“ – ovo su riječi jednog velikog znanstvenika i filozofa, riječi koje odlično opisuju zadnje sezone Wengera u Arsenalu. Dokaz da je Wenger totalno izgubio konce je panični transfer zadnjeg dana zimskog prijelaznog roka. Pod stalnim pritiskom navijača i javnosti koje je uzrokovao odlazak ponajboljeg igrača lige iz Arsenala, Alexisa Sancheza, Wenger je napravio totalno paničan i „antiwengerovski“ potez. U zadnjim satima zimskog prijelaznog roka Arsenal je oborio klupski rekord dovođenjem Pierre-Emericka Aubameyanga za vrtoglavih 60 milijuna funti, po mnogima previše za igrača koji je u 28. godini života i koji se baš ne uklapa u Arsenalov stil igre. Osim toga, na ljeto je kupljen Alexander Lacazette (52,7 milijuna £) sa ciljem da bude glavni napadač ove ekipe. Lacazette je dobro ušao u sezonu, nakon par lošijih partija koje su uobičajene za napadače, pogotovo one kojima je Premiership nova sredina, Wenger ga je odlučio sjesti na klupu. Njegovo samopouzdanje je totalno uništeno, da stvar bude gora Lacazette i Aubameyang teško mogu funkcionirati skupa na terenu, u današnjem nogometu formacija sa dva čista napadača gotovo je stvar prošlosti.

Vrijeme je za promjenu

Mnogi britanski i svjetski portali na Wengera već gledaju kao bivšeg, stoga se spominju mnoga trenerska imena koja bi mogla sjesti na vruću klupu Arsenala. Ono što sada trenutno treba Arsenalu nije neka velika trenerska zvijezda, veliko ime poput Enriquea, Ancelottia ili Joachima Löwa. Arsenal je ekipa kojoj je NBA žargonom potreban rebuilding, novi početak, novi trener sa kojim će uprava morati biti strpljiva. Arsenal nema veliku platežnu moć da može očekivati uspjeh preko noći, zato ih čeka put prilagodbe, sistemsko napredovanje koje u većini slučajeva za „žrtvu“ uzima prvih par sezona. Zato mislim da je Eddie Howe je savršen fit za Arsenal iz više razloga.

izvor: metro.co.uk

Trenutno najmlađi trener u ligi (38)  Bournemouth je preuzeo dok su još bili član četvrte lige. Prošle sezone Howe je vodio „Trešnjice“ do povijesnog uspjeha u Premier ligi (dioba 8. mjesta), sa limitiranim rosterom englez se iznenađujuće dobro snašao u ligi koja obično proguta male ekipe koje odbijaju plesati sa milijunima. Za razliku od velikog broja klubova donjeg doma Premier lige, Howeov Borunemouth pokušava igrati nogomet i ide im sasvim dobro. Howeov pristup nogometu je napadački, za usporedbu sa Wengerom on također forsira posjed lopte, izgradnju napada od obrane – „build up play“. Za razliku od mnogih domaćih trenera, Howe prakticira presing, čim njegov tim izgubi loptu zadatak je odmah pritisnuti i vratiti je u posjed. Howeov Bournemouth igra presing tako da unaprijed čita situaciju. Npr. kada je izgledno da će protivnički igrač napraviti slab prvi dodir sa loptom ili kada je protivnik u neugodnoj situaciji, Howeovi igrači tada posebno pritišću kako bi osvojili loptu visoko na polovini protivnika. Howe ne igra striktno uvijek istu formaciju, svoju ekipu prilagođuje protivniku, engleski velikani su na svojoj koži osjetili da također može igrati tvrdo u obrani i na kontranapad. Samo ove sezone je deklasirao Chelsea u gostima 0-3, u međusobnom omjeru sa Howeom Wenger se ne može baš pohvaliti – prošle sezone je izbjegao poraz u sudačkoj nadoknadi, dok je u ovoj aktualnoj sezoni poražen 2-1.

Ideja Eddiea Howe nije da izvlači najbolje iz pojedinca, njegovi igrači igraju jedni za druge, tvoreći tako jak timski duh koji nadoknađuje nedostatak talenta u ekipi. Već stotinu puta smo čuli da „ sa velikom moći, dolazi i velika odgovornost“. Howe još nije bio u takvoj situaciji, bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi se snašao u klubu sa ozbiljnijim ambicijama kao što je Arsenal i njihovom svlačionicom punom „zvijezda“.

Osim iznimno talentiranog domaćeg trenera, Arsenal bi se mogao odlučiti na jednog od dvojice njemačkih trenera, pritom misleći na Thomasa Tuchela i Juliana Nagelsmanna. Kostur ove ekipe Arsenala sastoji se od igrača koji su svoju karijeru započeli ili izgradili u Bundesligi. Aubameyang i Mkhitaryan su igrajući za Borussiu Dortmund pod Tuchelom izgradili telepatsku vezu koja je rezultirala mnoštvom golova, Mesuta Ozila pamtimo iz Schalkea i Werdera, Mustafi je prošao akademiju HSV-a, dok su od novijih igrača Kolašinac i Xhaka svoj transfer u Arsenal zaradili nastupima u Bundesligi. Problem može nastati  ako se Arsenal ne požuri jer onda neće imati priliku da bira, gotovo je sigurno da je jedan od njih dvojice buduće dugoročno rješenje Bayerna.

Klub talac

Svima je više kristalno jasno da Wenger mora otići. Čak i oni najvjerniji fanovi francuskog stručnjaka su izgubili nadu. Wenger je izgubio svlačionicu, igrači više ne igraju za njega, prazne tribine su samo dokaz da je i vjerna engleska publika izgubila vjeru u čovjeka koji je podigao klub na totalno drugi level. Mislim da Wenger ne zaslužuje momentalni otkaz. Previše je toga dao Arsenalu, da bi se rastali na taj način. Ako su ga navijači mogli trpjeti sve ove godine, zašto ne bi mogli još koji mjesec i onda mu na Emiratesu na pravi način zahvaliti za sve što je prošao sa njima. To bi bio savršen odlazak čovjeka koji je obilježio jednu eru Arsenala, ali problem je što on ne mislim  tako. Jučer su britanski mediji prenijeli vijest da je Arsene Wenger obznanio vodstvo kluba i trenersko osoblje da je on najbolji čovjek za budućnost kluba i da ne namjerava otići ovo ljeto.

Arsene Wenger je postao žrtva svog ogromnog ega, sebičnosti i svoje tvrdoglavosti. Kažu da je „u ogledalu najveća promjena“, no Wenger je odbio pogledati u ogledalo, odbio je prihvatiti da njegov stari recept više ne funkcionira i da je promjena nužna. Nažalost, na taj način je Wenger oštetio svoju ostavštinu u Arsenalu, većina ljudi ga neće pamtiti po dobrim stvarima koje je učinio. Pamtit će se kao čovjek koji je prihvaćao Arsenalovu kolotečinu, a ne onako kako bi ga zapravo trebali pamtiti, kao čovjeka koji je donio revoluciju u engleski nogomet. Wengerov legacy su „Nepobjedivi“ iz 2004., nove metode treninga, prehrane, skauting i atraktivan nogomet. Sam je krivac što su danas njegov legacy prazne tribine, ekipa bez identiteta i pobjedničkog mentaliteta.

Wenger je dozvolio da klub postane njegov talac. Talac propale nogometne ideologije, velikoga ega i tvrdoglavosti jednog čovjeka.

Fićo Bilić

Pomozite rad sajta, Jedan šer je dovoljan :)