Datum je bio 5. Veljače 2011. , subota oko 5 ipo-6, prijelomni trenutci za nas ljubitelje engleskog nogometa, a i kladionice. Da samo kratko remiziram tadašnje stanje na „Otoku“: veliki Sir Alex je sa Unitedom marširao prema 19. tituli prvaka, Tottenham je bio „Crottenham“, Abou Diaby je igrao za Arsenal, na klupi današnjeg trećeligaša Wigana sjedio je Roberto Martinez, JamieVardy je nemilosrdno trpao za Fleetwood Town, Gianfranco Zola je i tada bio katastrofalan trener a Carlos Tevez je bio najbolji strijelac lige.
Lokacija je St. James Park, dom Newcastlea, na tribinama razočarana lica jer njihov tim gubi 0-4 u 26. minuti od Arsenala. Početkom drugog poluvremena Diaby dobiva izravni crveni karton, u nastavku Joey Barton zabija 2 gola (dobro ste pročitali Barton je dao dva gol Arsenalu), Best zabija treći gol za „Svrake“, no premalo je vremena do kraja da se nešto ozbiljnije promjeni, ili možda ipak ne?
Barton izvodi slobodan udarac sa nekih 30-40 metara na desnoj strani, lopta ide na glavu Coloccinia, ali mladi Kieran Gibbs loše „čisti“. Lopta je imala visok luk i padala je na nekih tridesetak metara od gola dok je Cheick Tiote nije stisnuo svojom slabijom nogom i onako, Modrićevski poslao lopta u mrežu Arsenala. Na semaforu je rezultat 4-4, opći delirij na St. James Parku koji je dobio svog novog heroja.
„Svrake“ su se vratile nakon 4 gola zaostatka, za mene mladog tada je to bio najveći „comeback“ u nogometu koji sam doživio. Bio je to prvi i jedini gol Cheicka Tiotea za Newcastle. Jedan, jedini, u 7 godina igranja za Newcastle ali gol koji u crno-bijelom dijelu Tynesidea nikad neće biti zaboravljen.
Jučer je na moje zaprepaštenje Cheick Tiote preminuo. Ružne vijesti su stigle iz Pekinga, Tiote se srušio u sred treninga i ubrzo preminuo na mjestu nakon neuspješnog pokušaja reanimacije.
Priznajem ja sam ga kao i većina nogometnog svijeta zaboravio, njegovu karijeru su uništile ozljede pa je svoju egzistenciju prošle godine odlučio osigurati igrajući u Kini.
Rođen je i odrastao u Yamoussoukru na Obali Bjelokosti, tek je u svojoj 15. godini dobio prvi par kopački, do tada je igrao bosonog na ulici sve dok njegovu igru nije opazio manji klub iz druge lige. Tiote je imao devetero braće i sestara i već je kao tinejdžer odustao od školovanja, to je jednom prilikom objasnio ovom izjavom: „Nogomet je oduvijek bio najveća stvar na ovom svijetu za mene.“
Igrajući po prvoj ligi na Obali Bjelokosti, pronašli su ga skauti Anderlechta koji su ga nakon dvije godine poslali na posudbu u Rodu. Za mladog defanzivnog veznjaka zanimalo se više klubova iz Erdivisea, no Twente je bio najkonkretniji. Postao je nositelj igre Twentea i miljenik navijača.
Prije dolaska na „Otok“, Tiote je već iskusio igranje Lige Prvaka kao i Europske lige, bio je u prvoj postavi Obale Bjelokosti na sve 3 utakmice na SP-u u Južnoj Africi 2010.
Za cifru od 3,5 milijuna funti u Newcastle ga je doveo Chris Hughton, Hughtonu je ubrzo uslijedio otkaz, a dolaskom novog menadžera Andrewa Pardewa, Tiote je dobivao više minuta i važniju ulogu u ekipi. Publika na St. James Parku je znala prepoznati borbenost i želju koju je na svakoj utakmici pokazivao mladi Tiote.
Danas bi njegovu igru usporedio sa igrom N’Gola Kantéa, od njega niste očekivali golove, no on je radio onaj prljavi posao na sredini terena koji je većinom presudan za ishod utakmice.
Činilo se da može trčati 3 dana bez prestanka, na svaku loptu je išao kao da je zadnja što je rezultiralo njegovim čestim žutim kartonima, no ponovo je Tiote postao miljenik publike i to u Engleskoj gdje se strani igrači uvijek uzimaju sa rezervom.
Tiote je bio jedan od nositelja igre Newcatslea kada je klub u sezoni 2011/2012 završio na petom mjestu što im je bio najbolji plasman u zadnjih 15 godina. Baš kada se ustalio u prvoj ekipi, počeli su problemi sa ozljedama. Osebujan lik kakav je bio, zatražio je od vlasnika Newcatslea, Mikea Ashleya da otputuje u rodni kraj kako bi mu njegov vrač pomogao u oporavku. Ne znam što je apsurdnije, to što je Tiote mislio da će mu vrač izliječiti koljeno ili činjenica da mu je za to „debeljko“ Ashley dao dopuštenje u sred sezone.
Trener Alan Pardew jednom prilikom je izjavio da bi završio u nekom europskom velikanu da nije imao problema sa ozljedama, čak je jedno vrijeme bio ozbiljno povezivan sa transferom u Manchester United. Kada se oporavio od ozljede, zbog izostanka Fabricia Coloccinia, Tiote prvi put dobiva čast da bude kapetan „Svraka“.
Ponovo se vraća u formu, u onoj „ludoj“ sezoni Liverpoola, pamti se gol Tiotea protiv Manchester Citya, ali sudac je nepravedno poništio gol. No, nedugo zatim, ponovo ga izdaje koljeno i sezona za Cheicka završava ranije od očekivanog. Nakon toga jednostavno nije bio isti igrač, previše se puta u karijeri trebao vraćati u formu nakon ozljede što je ostavilo dugotrajne posljedice na njegovoj igri.
Igrao je finale Afričkog kupa nacija 2013. protiv Zambije kada je njegova ekipa izgubila na penale, Tioteje zabio prvi penal za Obalu Bjelokosti no to nije bilo dovoljno, kasnije je Cheick medalju koju je dobio poklonio svom prijatelju iz djetinjstva jer za njega to drugo mjesto ne znači ništa.
Dvije godine kasnije Tiote je opet u finalu sa Obalom, opet pobjednika odlučuju jedanaesterci, no ovog puta sreća je pomazila „Les Éléphantse“, Tiote je uvijek spominjao da mu je taj naslov sa Obalom Bjelokosti kruna karijere.
Zanimljiva stvar iz njegovog života je ta što je usprkos činjenici da je bio profesionalni nogometaš i što je zarađivao brdo love, jednom prilikom bio uhvaćen sa lažnom vozačkom dozvolom zbog čega je proveo noć u zatvoru 2014. godine Tiote je bio istovremeno u braku sa dvije žene, jedna je bila u Newcastleu dok mu je druga bila u rodnoj zemlji, njegov agent ga je branio od kritika javnosti govoreći da to nije ništa neuobičajeno jer je Tiote musliman.
Tiote se čak okušao u dizajnerskim vodama – zajedno je sa nigerijskim modnim dizajnerom Yusufom Aboubakrom osnovao vlastitu modnu liniju zvanu „TIC“ koja je kao što pretpostavljate ubrzo i propala.
Meni je malo žao što me je tek ova tužna vijest natjerala da napišem nešto o ovom igraču, nadam se da ubuduće to neće biti slučaj, da će mi samo dobre i zanimljive stvari biti motivacija za pisanje.
Nitko ne zaslužuje da svoj život završi na travnjaku, sa loptom u nogama, igrajući najljepšu igru na ovom svijetu.
Kao što svi znate, Cheick Tiote nije prvi kojeg je zadesila takva sudbina, trebamo se sjetiti i svih onih prije njega koji su danas možda malo otišli u zaborav. Svakog Puerte, Jarquea, svakog O’Donnella ili Morosinia, svih Pamića, Ćustića, Krstića ili Karačića, svih onih koji nisu umrli sa puškom u rukama već sa loptom u nogama. Nitko ne zaslužuje otići na nogometnu utakmicu ili trening i više se nikada ne vratit doma.
Večeras prije spavanja uključite ove momke u svoje molitve, svejedno kojem se Bogu molili.
R.I.P. CheickTiote 1986-2017
Fićo Bilić