U današnjem svetu fudbala ne događa se često da se igrači jednog kluba okupe u muzičkom studiju i snime pesmu. Kada govorimo o engleskom fudbalu i muzici situacija je ipak kroz istoriju bila znatno drugačija.
Piše: Dalibor Kukić
Od 1970-ih do početka 2000-ih godina postojala je tradicija da igrači timova koji su igrali finale FA kupa snime pesmu kao vid podrške klubu. Mnoge pesme koje su nastale u ovom periodu često su završavale na vrhu muzičkih top lista u Ujedinjenom kraljevstvu. Pesme koju su pevali igrači Liverpula „Anfield Rap (Red Machine in Full Effect)” iz 1988. godine (3. mesto), „Pass & Move (It’s the Liverpool Groove)” iz 1996. godine (takođe 3. mesto), Čelsijeve „Blue Is the Colour” iz 1972. godine (5. mesto) i Totenhemove „Ossie’s Dream (Spurs Are on Their Way to Wembley)” iz 1981. godine (5. mesto) najbolji su dokaz da su nekada fudbal i muzika išli ruku pod ruku.
Kada pričamo o devedesetim godinama XX veka ni one nisu predstavljale izuzetak kada se radi o fudbalerima koji su snimali pesme. U sportskom smislu ovaj period pripao je Mančester junajtedu koji je pod vođstvom menadžera Aleksa Fergusona osvojio prvu titulu šampiona Engleske (1992/1993) nakon više od dvadeset godina čekanja i sezone 1966-1967. Do kraja 1990-ih Mančester će pored ove titule osvojiti Premijer ligu u sezonama 1993–94, 1995–96, 1996–97, 1998–99.
Pesma koja je osvojila vrh britanske top liste „Come on You Reds” bila je snimljena pred finale FA kupa 1994. godine. Specijalno za ovu priliku fudbaleri Mančester junajteda su udružili snage sa čuvenim bendom Status Quo. Kao osnova za snimanje pesme „Come on You Reds” poslužila je pesma „Burning Bridges” koju je bend Status Quo objavio 1988. godine. Važno je istaći činjenicu da iako su učestvovali u stvaranju ove pesme, članovi ovog benda nisu navijači Mančester junajteda!
Kuriozitet predstavlja podatak da je tekst za pesmu napisan za jednu noć, a da je pesma snimljena za jedno popodne! U samom procesu stvaranja pesme značajnu ulogu je odigrao Brajan Mekler koji je bio najveći optimista među fudbalerima. Njegov optimizam je bio toliko zarazan da je čak uspeo da uveri tadašnjeg kapitena Mančester junajteda Brajana Robsona da će pesma postati veliki hit.
Pojedini igrači poput Garija Nevila, Denisa Irvina i Pola Parkera bili su stidljivi i povučeni prilikom snimanja pesme. Sa sruge strane Li Šarp, Rajan Gigs i Pol Ins su uživali u svetlima reflektora i uneli su se u uloge pevača. Igrači su priznali da su koristili pivo da bi se dodatno opustili i „podmazali glasne žice”. Mužička produkcija i inženjeri zvuka su se dodatno pobrinuli da fudbaleri zvuče kao pravi pevači.
„Come on You Reds” je objavljena 18. aprila 1994. godine tačno četiri nedelje pre finala FA kupa protiv Čelsija (Mančester junajted je dobio tu utakmicu sa 4:0). Dvanaset dana kasnije (30. aprila 1994. godine) pesma je ušla na UK Singles Chart gde se ukupno zadržala 15 nedelja. Vrhunac uspeha bilo je prvo mesto na UK Singles Chart koje je dostignuto tokom maja 1994. godine (pred finale FA kupa) i na tom mestu pesma se ukupno zadržala dve nedelje. Ovo je jedini slučaj do sada da je pesma koju pevaju fudbaleri jednog premijerligaša zauzela prvo mesto na listi najslušanijih pesama na ostrvu.
Poseban kuriozitet predstavlja podatak da je pesma zauzela mesto broj 1 u Danskoj i da je ušla u top 10 najslušanijih pesama u Republici Irskoj i Norveškoj.
Prva strofa pesme započinje podsećanjem na čuvenu generaciju Bezbijevih beba i igrača poput Bobija Čarltona, Dankana Edvardsa i Denisa Loua. Povezivanje na istoriju posle Drugog svetskog rata, Mata Bezbija i Crvene đavole („The Devils in Red”) je takođe primetno u stihovima „The team that every defenders dreads” (predstavlja spoj agresivnosti i želje za uspehom koji je bio preko potreban Mančester junajtedu).
Druga strofa pesme posvećena je tadašnjim igračima Mančester junajteda: Peteru Šmajhelu, Polu Parkeru, Gariju Palisteru, Denisu Irvinu, Stivu Brusu, Liju Šarpu, Polu Insu, Marku Hjuzu, Brajanu Mekleru, Roju Kinu, Eriku Kantoni, Brajanu Robsonu, Andreju Kančelskisu i Rajanu Gigsu (nove nade koje treba da povrate staru slavu kluba). Kroz naredne stihove nastojala se stvoriti specijalna veza između navijača i samog kluba (igrača) kroz pozivanje na čuvanje hladnokrvnosti u cilju stvaranja pobedničkog mentaliteta.
Izrazi poput „Just keep your bottle” (u smislu održavanja hrabrosti), „use your heads” (pored toga što se ovaj izraz odnosio na postizanje golova glavom, takođe se odnosio i na taktičku disciplinu), „Fifty thousand voices sing our song” i „Keep us at the top where we belong” na najbolji način su definisali specijalnu vezu između navijača kluba i igrača.
Naravno, nezaobilazno mesto u pesmi posvećeno je i tadašnjem menadžeru Aleksu Fergusonu u kojeg su polagane velike nade kako rukovodstva tako i navijača crvenog dela Mančestera („He’ll take us all the way”). U pesmi je primetna i svojevrsna igra reči gde je izraz status quo pored imena benda označavao i težnju Mančester junajteda da ostane na vrhu tabele Premijer lige (održavanje postojećeg stanja).
Dva izraza posebno definišu samu pesmu i daju joj taj prepoznatljiv „pobednički” momentum – „For ninety minutes we’ll let them know” i „Here we go” koji imaju za cilj da stvore ekipu koja će kroz beskompromisnu borbu, požrtvovanje i zajedništvo vratiti Mančester junajted u sam vrh engleskog fudbala.
Uspeh pesme je bio i pomalo neočekivan, ali to nije sprečilo Garija Nevila, koji se jednom prilikom pohvalio da ima više singlova broj jedan u odnosu na člana grupe Oejzis Noela Galagera, iako po sopstevnim rečima ne zna ni da peva!
Nakon uspeha ovog singa, tokom narednih nekoliko godina fudbaleri Mančester junajteda su nastavljali da dokazuju svoje pevačko umeće. Pesme poput „We’re Gonna Do It Again” (snimljena pred finale FA kupa 1995. godine protiv Evertona) dospela je na 6. mesto UK Singles Chart, pesma „Move Move Move (The Red Tribe)” koja je bila snimljena pred finale FA kupa 1996. godine (takođe 6. mesto) i pesme „Lift it High (All About Belief)”, koja je bila snimljena 1999. godine (vrhunac 11. mesto na UK Singles Chart) nakon izuzetno uspešne sezone i osvajanja triple krune u sezoni 1998/1999. godine (Premijer liga, FA kup i Liga šampiona) predstavljale su vrhunac jednog perioda kada su fudbaleri imali ulogu pevača.
Od sredine 2000-tih daljom komercijalizacijom, evolucijom marketinga, digitalizacijom i stvaranjem drugačije medijske slike klubova polako je dovelo do pada toga da fudbaleri snimaju pesme koje su predstavljale spoj kolektivnog identiteta i bliskosti između igrača i navijača.