Gotovo svaki četvrti gol u Premijer ligi prošle sezone postignut je posle prekida. Dok Arsenal zahvaljujući detaljno pripremljenim kornerima stvara prednost vrednu šampionske titule, Liverpul je na drugom kraju tabele – prekidi mu donose malo golova, a odnose zabrinjavajuće mnogo bodova. Engleski fudbal ulazi u eru specijalista, dugih ubacivanja i akcija koje se uvežbavaju do najsitnijeg detalja.
Premijer liga se godinama predstavlja kao takmičenje brzog ritma, agresivnog presinga i tehnički sve kvalitetnije igre. Ipak, jedan od najvećih taktičkih trendova više nema mnogo veze sa spektakularnim kombinacijama iz otvorene igre.
Prekidi ponovo menjaju engleski fudbal.
Korneri, slobodni udarci i duga ubacivanja iz auta nekada su često posmatrani kao jednostavno sredstvo slabijih ekipa. Danas ih najbogatiji i taktički najnapredniji klubovi tretiraju kao posebnu fazu igre, uz specijalizovane trenere, detaljne video-analize i akcije koje se ponavljaju sve dok kretanje svakog igrača ne postane gotovo automatsko.
Brojke pokazuju koliko je ta promena velika.
U sezoni 2025/26. čak 27,5 odsto svih golova u Premijer ligi postignuto je posle prekida. Bez penala, prosek je dostigao približno 0,8 golova po utakmici. Sezonu ranije iznosio je 0,6, dok je u sezoni 2020/21. bio oko 0,5.
Istovremeno se smanjio broj pogodaka iz otvorene igre. Prosek je sa 2,4 po utakmici pao najpre na 2,2, a zatim na 1,8.
To ne znači da Premijer liga postaje manje kvalitetna. Naprotiv, pad broja golova iz igre može se objasniti sve organizovanijim odbranama i sve manjim prostorom koji ostaje vrhunskim napadačima.
Kada je protivnika teško nadigrati kroz pozicioni napad, svaki korner ili aut u blizini kaznenog prostora postaje prilika da se pripremljenom akcijom stvori prednost.
Prekidi više nisu posao pomoćnog trenera
Koliko ozbiljno klubovi shvataju ovaj segment pokazuje podatak da je 15 od 20 premijerligaša angažovalo stručnjaka zaduženog upravo za prekide.
Njihov posao ne završava se izborom izvođača kornera. Analiziraju način na koji protivnik čuva prostor, ponašanje golmana, fizičke karakteristike svakog defanzivca i mesta na kojima je moguće napraviti brojčanu ili visinsku prednost.
Zatim se osmišljavaju blokovi, ukrštanja, lažna utrčavanja i kretanja kojima se određeni igrač oslobađa čuvara.
Priprema je postala toliko detaljna da se promenilo i ponašanje ekipa tokom utakmica. Prema podacima Opte, klubovima je u sezoni 2016/17. za izvođenje kornera u proseku bilo potrebno 26 sekundi. Prošle sezone taj period je porastao na 36 sekundi.
Dodatnih deset sekundi ne troši se slučajno. Igrači čekaju dogovoreni signal, menjaju pozicije i pokušavaju da nateraju protivnika da otkrije da li brani zonski ili čovek na čoveka.
Specijalisti za prekide istovremeno dobijaju sve veći značaj unutar stručnih štabova. Brentford je Kita Endrjuza unapredio sa mesta trenera za prekide u šefa stručnog štaba, dok Arsenal već godinama ubira rezultate rada Nikolasa Žovera.
Londonski klub je angažovao i Tomasa Gronemarka, nekadašnjeg Liverpulovog stručnjaka za ubacivanja iz auta. Sama činjenica da postoji trener specijalizovan za aut dovoljno govori o tome koliko su detalji postali važni.
Arsenal je od kornera napravio ozbiljno napadačko oružje
Arsenal je najbolji primer ekipe koja prekide ne doživljava kao rezervni plan, već kao sastavni deo svog identiteta.
Artetin tim je dve uzastopne sezone bio najbolji u Premijer ligi po broju golova iz prekida bez penala. Tokom prošle kampanje ponovo je završio na vrhu sa 19 pogodaka i ukupnim očekivanim brojem golova od 14,61.
To što je Arsenal postigao više golova nego što bi kvalitet njegovih prilika statistički sugerisao može delimično da bude posledica odličnih završnica. Međutim, razlika otkriva i nešto što klasičan model očekivanih golova ne može u potpunosti da izmeri: precizno uvežbane blokove, ometanje golmana i sposobnost igrača da prvi stignu do odbijene lopte.
Arsenalova prednost nije bila samo napadačka. U jednom trenutku sezone imao je 14 postignutih i samo pet primljenih pogodaka iz takvih situacija, odnosno ukupnu razliku od plus devet.
Prekidi mu zato nisu donosili samo gol više. Donosili su prednost na obe strane terena.
To je posebno dragoceno u utakmicama protiv nisko postavljenih ekipa. Kada rival zatvori centralni prostor i Arsenal ne uspeva da uspostavi svoju uobičajenu kombinatoriku, korner može da reši meč koji je do tada delovao potpuno blokirano.
Tokom prvenstvene trke upravo takve pobede često prave razliku između šampiona i ekipe koja završava nekoliko bodova iza njega.
Zašto svi žele korner koji ide ka golu?
Najzanimljiviji podatak odnosi se na način izvođenja kornera.
U Premijer ligi je prošle sezone posle kornera izvedenih sa rotacijom prema golu postignuto čak 77 pogodaka. Posle lopti koje su se udaljavale od gola postignuto je samo 11.
Razlika nije posledica samo toga što se prva varijanta češće koristi. Korneri upućeni ka golu završavali su pogotkom u 5,3 odsto slučajeva, dok je kod suprotne putanje uspešnost bila 3,6 odsto.
Arsenal je čak 81 odsto svojih kornera izvodio sa rotacijom prema golu, a 58 odsto lopti slao je direktno u peterac.
Takav centaršut istovremeno napada nekoliko slabih tačaka odbrane. Golman mora da odluči da li će napustiti liniju, dok se defanzivci kreću prema sopstvenom golu i teško prate i loptu i igrača kojeg čuvaju.
Dovoljan je mali kontakt glavom, odbitak ili trenutak neodlučnosti da nastane prilika sa nekoliko metara.
Pogoci Bena Vajta protiv Čelsija i Gabrijela protiv Aston Vile dobro su pokazali princip. Cilj nije nužno da jedan igrač čisto nadvisí čuvara i postigne atraktivan gol glavom. Arsenal želi da prebaci loptu u prostor u kojem će svaki dodir, blok ili greška golmana napraviti haos.
Totenhem je koristio još veći procenat takvih kornera – 83 odsto – i u trenutku prvobitne analize imao je jedinu bolju realizaciju kornera od Arsenala.
To pokazuje da nije reč samo o fizičkoj snazi Arsenalovih igrača. Ključ je u kvalitetu centaršuta, izboru zone i koordinaciji kretanja.
Liverpul radi gotovo suprotno – i skupo ga plaća
Na drugom kraju nalazi se Liverpul.
Dok su Arsenal, Mančester junajted, Čelsi i Lids redovno koristili prekide kao izvor golova, Liverpul ih je u trenutku analize postigao samo tri. Njegov ukupan bilans iz prekida bio je minus deset.
Jedno od mogućih objašnjenja nalazi se upravo u izboru centaršuteva. Samo 48 odsto Liverpulovih kornera išlo je prema golu, što je bio najmanji procenat u ligi. U peterac je poslato tek 36 odsto lopti.
Takav pristup nije automatski pogrešan. Korner koji se udaljava od golmana može da omogući čistiji udarac igraču koji napada loptu licem prema golu. Problem nastaje ako ekipa nema odgovarajuće skakače, preciznost izvođača ili dobro pripremljena kretanja kojima će nekoga osloboditi.
U Liverpulovom slučaju nije bio problem samo mali broj postignutih pogodaka.
Ekipa je tokom sezone primila 15 golova iz prekida. Samo su Bornmut i Vest Hem, sa po 16, bili lošiji. Čak 40,54 odsto svih Liverpulovih primljenih pogodaka došlo je na taj način.
Veći udeo imao je jedino Čelsi, sa 42,42 odsto.
To više nije marginalna slabost niti nekoliko slučajnih golova. Ako gotovo polovina primljenih pogodaka dolazi posle prekida, reč je o sistemskom problemu koji direktno utiče na plasman.
Najveća opasnost nije uvek prvi udarac
Liverpul je koristio kombinaciju individualnog i zonskog čuvanja. Pojedini fudbaleri dobijali su direktne protivnike, dok su trojica branila unapred određene delove kaznenog prostora.
Takav hibridni sistem koriste mnoge ekipe, ali on zahteva izuzetno preciznu podelu odgovornosti.
Kada prvi igrač ne osvoji loptu, često više nije jasno ko treba da reaguje na odbitak. Defanzivci koji prate direktne protivnike mogu da budu odvučeni pred gol, dok igrači iz zone ostaju previše duboko.
Tako nastaje slobodan prostor na ivici kaznenog prostora ili oko druge stative.
Fulamov pogodak preko Harisona Rida posle auta bio je dobar primer. Prvo ubacivanje nije neposredno donelo gol, ali je Liverpulova struktura potpuno nestala nakon odbijene lopte. Rid je ostao slobodan i završio akciju.
Veliki broj Liverpulovih problema nastajao je upravo iz druge lopte, a ne iz početnog centaršuta.
To je važna taktička lekcija. Odbrana prekida ne završava se prvim duelom. Ekipe moraju da budu spremne za još nekoliko faza: odbitak, novi centaršut, udarac sa distance ili vraćanje lopte u gužvu.
Najbolje organizovani timovi unapred određuju ko napada prvu loptu, ko štiti prostor ispred gola, a ko izlazi na protivnika koji čeka odbitak.
Dugi aut postao je novi korner
Još jedan nekada potcenjen element vratio se u Premijer ligu – dugo ubacivanje iz auta.
Prosečan broj dugih auta više je nego udvostručen i stigao je do gotovo četiri po utakmici. Brentford ih je izveo više od 100, prvi u ligi, a iz takvih situacija postigao je tri gola. Isti učinak imali su Kristal Palas i Sanderlend.
Ipak, količina sama po sebi nije dovoljna.
Lids je iz 75 dugih auta došao do 28 udaraca i 3,46 očekivanih golova. Brentford je iz čak 100 pokušaja proizveo 27 udaraca vrednih 2,73 očekivana gola.
Lids je, dakle, sa 25 ubacivanja manje stvorio više šuteva i kvalitetnije prilike.
Dugi aut više nije samo bacanje lopte prema najvišem napadaču. Ekipe koriste blokove, produžavanje lopte na prvoj stativi, plansko napadanje odbitaka i igrače postavljene tako da zadrže posed ako odbrana izbaci loptu.
Prednost auta je i u tome što ne postoji ofsajd. Napadači mogu da zauzmu položaje koje ne bi mogli prilikom slobodnog udarca i da dodatno pritisnu golmana i poslednju liniju.
Za ekipe koje teško stvaraju prilike iz organizovanih napada, igrač sposoban da ubaci loptu duboko u kazneni prostor praktično pretvara svaki aut na protivničkoj polovini u malu prekid-situaciju.
Da li sve više prekida šteti igri?
Rast značaja prekida ima i drugu stranu.
Ako klubovi za svaki korner izdvajaju sve više vremena, a ekipe stalno pokušavaju da osvoje aut ili slobodan udarac u opasnoj zoni, utakmice mogu da postanu isprekidanije.
Postoji i opasnost da manji klubovi sve više odustaju od rizika u otvorenoj igri, verujući da im je najbezbedniji put do gola čekanje kornera ili slobodnog udarca.
Ipak, pogrešno bi bilo ovu promenu tumačiti kao povratak primitivnog fudbala.
Najbolje akcije iz prekida zahtevaju isti nivo analize, prostorne inteligencije i koordinacije kao pozicioni napad. Razlika je samo u tome što trener dobija priliku da unapred postavi gotovo sve figure.
U otvorenoj igri fudbaleri neprestano reaguju na nepredvidive situacije. Kod prekida je početni položaj poznat, pa se nekoliko sekundi fudbala može pripremiti sa ogromnom preciznošću.
Zbog toga prekidi predstavljaju jedno od retkih područja u kojem trener može neposredno da pretvori rad sa treninga u gol.
Nova tržišna prednost neće dugo ostati skrivena
Arsenal je među prvima pokazao koliko daleko može da se ode specijalizacijom. Njegova prednost, međutim, neće trajati zauvek.
Sve više klubova angažuje posebne trenere, analizira putanju svakog centaršuta i traži igrače ne samo zbog klasičnih kvaliteta već i zbog sposobnosti da izvode ili brane prekide.
U budućnosti će klub prilikom dovođenja beka možda jednako analizirati kvalitet njegovog auta kao centaršut iz igre. Kod štopera neće biti važan samo procenat dobijenih vazdušnih duela, već i način na koji pravi prostor saigračima. Golmani će se još detaljnije procenjivati prema donošenju odluka u gužvi.
Najveća promena zato nije samo u broju postignutih golova. Promenio se način na koji klubovi razmišljaju o prekidima.
Oni više nisu bonus niti posledica slučajnog odbitka. Postali su zasebna taktička disciplina u kojoj se utakmice mogu dobiti – ili, kao u Liverpulovom slučaju, izgubiti na obe strane terena.
U ligi u kojoj najmanji detalji odlučuju o tituli, plasmanu u Ligu šampiona ili opstanku, korner više nije samo korner. To je kontrolisana prilika za gol.
Arsenal je to razumeo pre većine konkurenata. Sada ostatak Premijer lige pokušava da ga sustigne.
Izvor: Total Football Analysis, uz podatke Opte